Ljudi mi često postavljaju pitanja poput ovih: „Zašto homeopatija nije u redu? Može li ju kršćanin primijeniti u liječenju? Je li u svezi s novim dobom (new-age) i okultizmom?“... Moram priznati kako nisam dublje istražio temu homeopatije, ali sam vidio loš učinak kojeg homeopatija ima na kršćane i njihov duhovan život. Brojni ljudi kojima je tijekom kršćanske meditacije bio problem moliti (nemogućnost usredotočenja, nepostojanosti misli, umor, zijevanje, bol u različitim dijelovima tijela na spomen imena Gospodina Isusa Krista, griješne misli, osobito one nemoralna sadržaja...) priznali su kako u liječenju primjenjuju homeopatiju. Nakon što sam im savjetovao prestati s ovakvim načinom liječenja,  bili su sposobni nesmetano moliti. Nedavno mi je prišao jedan čovjek i rekao kako ne uspijeva moliti u jezicima iako je već dulje vrijeme uključen u karizmatsku molitvenu zajednicu. Nakon što je poslušao moj savjet da prestane rabiti homeopatske lijekove protiv nesanice i počne uzimati obične (alopatske) lijekove koje klasična medicina pruža za ovaj problem, počeo je dobro spavati i nesmetano je molio u jezicima. Jedna mi je časna sestra u Sloveniji rekla kako joj je liječnik koji joj je dao homeopatske lijekove protiv raka od kojeg je bolovala također rekao da se prestane pričešćivati Svetim Otajstvom kako bi homeopatski pripravci bolje djelovali. Brojni su mi ljudi u Njemačkoj, Austriji i Francuskoj rekli da im homeopatski liječnici kod propisivanja pripravaka savjetuju ne prekrižiti se niti zazivati Ime Isusovo budući da znaju kako kršćani običavaju sve činiti sa znakom Križa ili uz kratku molitvu. Zašto, onda, vrijedi iznimka kod homeopatije? Možda stoga što znak Križa ili Isusovo Ime poništavaju moć ovih pripravaka. Slijedi jedno svjedočanstvo koje želim podijeliti s vama.

Pred trinaest godina jedan me je homeopatski liječnik zamolio da blagoslovim njegovu homeopatsku kliniku. Rado sam se odazvao, pošao onamo i blagoslovio njegovu kliniku uobičajenim molitvama iz Rimskog obrednika te ju poškropio blagoslovljenom vodom kako je i želio. Za nekoliko dana isti mi je liječnik opet došao i rekao da je nakon blagoslova i škropljenja blagoslovljenom vodom morao baciti sve lijekove jer su izgubili svoju moć. Hvala Bogu što mi nije zaprijetio sudskom tužbom! Upitao sam ga zatim što misli, kakav je razlog iz kojeg su ti pripravci izgubili moć dok sam molio u snazi Svetog Duha. Morao je priznati kako je snaga koja je postojala u tim pripravcima bila nekako protivna snazi Svetog Duha. Zatim me je zamolio da pogledam na bočice s alopatskim lijekovima na kojima je naznačen njihov sastav (n.pr: 15% ugljikohidrata, 20% magnezija, 5% alkohola, 10% vode i t.d.) dok takav opis sadržaja ne postoji na bočicama ili paketićima s homeopatskim pripravcima. Umjesto toga, homeopatski pripravci iskazuju svoju učinkovitost putem „potencija“, poput potencije od 1000, potencije od 10 000, potencije od milijun i sl. Isti je liječnik priznao da ne zna podrijetlo moći ovih potencija. Izjavio je kako je glavni učinak homeopatskih lijekova njihov placebo učinak. Prema tomu, jasno je kako je ta potencija zapravo skrivena, t.j. okultna, moć. Ja ne donosim nikakav sud o homeopatiji jer nisam stručnjak za ovo područje, ali ipak svojoj kršćanskoj braći želim reći kako za kršćanina nije dobro rabiti homeopatske lijekove niti se izlagati homeopatiji bez obzira na „povoljan“ učinak kojeg ona može donijeti bolesniku. Brojne ezoterijske i druge metode novog doba (alternativni načini liječenja) oglašuju se pod izlikom da su „jeftini i nemaju popratnih učinaka“, no ono što se ne govori jest to da je njihov glavni učinak „udaljiti ljude od Gospodina Isusa Krista i Crkve te od spašenja koje je Krist Gospodin donio ovomu svijetu“. Vatikanska isprava „Isus Krist, donositelj vode žive“ jasno govori o skrivenoj opasnosti koja prijeti od homeopatije i drugih alternativnih metoda koje potječu od okultnih sila.

U nastavku je nekoliko članaka i izvadaka uglednih liječnika i stručnjaka s područja homeopatije. Ostavljam ih vama, čitateljima, na prosudbu.
 

Po struci sam pedijatar i majka sam četvoro djece, dobi od 14, 12, 9 i 6 godina. Od 1995. do 2000.g. polazila sam tečajeve homeopatskog osposobljivanja te posjedujem svjedodžbu Austrijske homeopatske škole. Zatim sam polazila i predavanja o t.zv. Indijskoj revolucionarnoj homeopatiji te sam također završila tečaj BIHOST-a (metode biokemijsko-homeopatskog reguliranja metabolizma).

Budući da sam veći dio tog vremena bila na porođajnom dopustu, rabila sam homeopatske pripravke u liječenju vlastite djece i djece mojih prijatelja. Bila sam oduševljena ovim načinom liječenja. Mislila sam kako djeci dajem bezopasne tablete koje se sastoje od medicinski djelotvornih biljaka.

Svoju sam djecu liječila od upale gornjeg dijela dišnih putova. Kćerka mi je tako ozdravila od bronhitisa nakon što joj antibiotici nisu djelovali. Ja sam sama imala bradavicu na koži, koja je nestala nakon jednog dana od uporabe homeopatskog lijeka. Ponekad homeopatski pripravci koje sam davala prijateljima nisu djelovali, a ja sam neuspjeh pripisivala svojoj nestručnosti. No, bez obzira na ova izlječenja, moja djeca su nakon nekog vremena razvila različite zdravstvene tegobe, koje nisam uspijevala protumačiti. Njihovi se problemi nisu ticali tijela, već psihe.

I što se je tada dogodilo? Naš župnik mi je pojasnio da ovu metodu liječenju podržava novo doba (new age). No, kako sam tvrdoglavo ustrajala u obrani homeopatije, rekao mi je da nastavim tragati te sam  nastavila s daljnjim tečajevima osposobljivanja. Čak sam bila kupila i naprave koje su nam na tim tečajevima preporučivali. Planirala sam se posvetiti homeopatiji nakon povratka s porođajnog dopusta, ali u meni je prevladavao jak nemir. Nisam znala kakvo je istinsko podrijetlo ovih lijekova. Pročitala sam svu dostupnu literaturu o homeopatiji i pitala za mišljenje različite ljude. No, nitko mi nije pružio zadovoljavajući odgovor.

Pročitala sam čak i mišljenje Slovačke biskupske konferencije o homeopatiji (objavljeno u Katoličkim novinama iz 1996.g.) koje sam shvatila kao crkveno odobravanje mojih terapijskih metoda. No, bez obzira na to savjest mi je govorila: „Ne liječi!“ Stoga sam odbijala liječiti nepoznate ljude. Liječila sam samo prijatelje i davala homeopatske lijekove isključivo mojoj djeci. Oni su bili za mene neka vrst pokusnih kunića. S jedne mi je strane u srcu prevladavao nemir, dok su me s druge strane homeopatski lijekovi privlačili i duboko me se dojmili. Nisam uspijevala to razumjeti, a oduvijek sam željela znati istinu i tragati za njom. Tada se je nešto dogodilo i ja sam korjenito izmijenila svoje mišljenje. Za ovaj obrat postojala su dva razloga:

Prijateljica mi je ispričala kako su jedne zimske večeri pronašli jednog ovisnika o alkoholu kako leži na tlu. Odnijeli su ga kući i nad njime izmolili molitvu za oslobođenje od zloduha alkohola. Mjesec dana kasnije doznali su kako je isti čovjek prestao piti i započeo pripravu za svete sakramente. Pojasnila mi je ovu molitvu, koju sam tada bila prvi put čula.

Dobila sam knjigu dr. Judith Erdélyove: „Alternativna medicina u svjetlu Biblije“ (MSEJK, Bratislava, 2000.) Autorica je često vezivala alternativnu medicinu, u koju je uključila i homeopatiju, s okultizmom.

Obuzeo me je užas jer sam pomislila kako možda i ja imam nešto zajedničko s time. U svojem sam domu kleknula pred križem i ovako molila: „Isuse, otkloni od mene duh okultizma i magije“. Štoviše, molila sam i za darove Svetog Duha. Ista je molitva dolazila iz mojeg razderanog srca. Tek dugo vremena nakon toga shvatila sam koliko je ona izmijenila smjer mojeg života. Misli koje su mi prošle kroz glavu nakon ove molitve bile su istinski lijepe. Odjedanput je sve počelo imati smisla. Naprave!

Na zadnjem programu osposobljivanja bila sam kupila dvije naprave jer sam bila uvjerena da ću ih rabiti u homeopatskom liječenju koje sam planirala. Ove naprave, koje se temelje na t.zv. EAV metodi, mogu utvrditi stanje bolesnika i odrediti prikladan homeopatski lijek. Time se značajno štedi na vremenu. Doista, homeopati provode puno vremena u potrazi za odgovarajućim homeopatskim lijekom prema Repetitoriju i Medicinskoj tvari. Zahvaljujući ovakvoj napravi homeopatski lijek se moži pripraviti iz čiste vode… Homeopatu je dovoljno imati dijagnostički homeopatski pripravak i tada se ovom napravom priprave homeopatske kapi za bolesnika, t.j. čista voda na koju se prenosi informacija koju sadrži homeopatski lijek. Ova naprava također mjeri energiju u pojedinim akupunkturnim točkama bolesnika.

Ovu je napravu na tečaju prodavao prodavač iz inozemstva i morala sam brzo donijeti odluku o kupnji. Kolege su mi preporučili kupiti jednu napravu poput ove. No pri kupnji nisam razmišljala o načinu na koji ona djeluje. Nakon izmoljenog privatnog egzorcizma, shvatila sam da ova naprava proizvodi homeopatske lijekove iz čiste vode. Dakle, to je magija! Pokušala sam provjeriti  mjerne jedinice koje ova naprava ima za mjerenje energije u akupunkturnim točkama, ali na brojaču uopće nisu postojale nikakve jedinice. Tada sam shvatila da ova naprava pruža samo dva jednostavna odgovora (kao i visak): „da“ kad se svjetlo pojavi između točaka 80 i 90 i „ne“, kad svijetli između točaka 50 i 60. Zaprepastila sam se jer sam shvatila da se radi o okultnoj spravi. Naime, kad bi osobe koje se bave alternativnom medicinom rabile običan visak, bile bi ismijane i podvrgnute ruglu. No, danas je jednostavno izraditi nekakvu napravu koja izgleda moderno - i to je učinkovito rješenje. Budući da je naprava koju sam kupila još uvijek bila pod jamstvom, željela sam ju istog trenutka vratiti i povratiti svoj novac – koštala je 50 tisuća slovačkih kruna (1660 eura). Nazvala sam prodavatelja i rekla mu da je naprava pokvarena. Rečeno mi je, međutim, da u napravi ne postoji ništa što bi se moglo pokvariti.

Druga naprava, džepno računalo dnevnik Psion, izgleda kao oveći mobitel. Na njegovu zaslonu može se upisati bolesnikovo ime i naziv homeopatskog lijeka. Pritisak na dugme „mode“ homeopat može poslati informaciju (t.j. homeopatski lijek) izravno u pacijentovo tijelo. Ista se informacija također može poslati i s udaljenosti ukoliko homeopat znade pacijentov nadnevak rođenja. Nevjerojatno! I ja sam u takvo što vjerovala!

Rabila sam ovu napravu nekoliko puta i bila je djelotvorna. Nisu mi trebali nikakvi homeopatski pripravci, već mi je bilo dovoljno imati ju uza se. Na posljednjim tečajevima osposobljivanja koje sam prošla predavač je naglasio kako u homeopatiji kemijske tvari nemaju nikakva učinka, već je najvažniji prijenos informacije. Kad sam to čula, osjećala sam se kao potpuna neznalica – naime, polazila sam tečajeve pet godina i sve do tad nisam čula nešto takvo…

Pitala sam brata, koji je električni inženjer, kakvu vrstu informacije šalje ova naprava i zašto ona djeluje. Odgovorio mi je da samo naivna osoba može vjerovati u takvo što. Nakon što je pregledao napravu rekao je: „Ovo je najobičniji planer proizveden 1989.godine.“ No, tada nisam shvatila.

Tek nakon molitve sam shvatila kako u toj napravi ne postoji ništa, a ona ipak djeluje. Dakle, ovdje se mora raditi o magiji! To mora biti okultna naprava! Kasnije me je obuzela ljutnja zbog iznosa novca kojeg sam protratila za obje ove naprave, pa sam nazvala dobavljača u inozemstvo želeći vratiti ih i dobiti natrag novac. Razgovarala sam s homeopaticom koja me je pitala zbog čega želim vratiti napravu, na što sam joj rekla kako sam spoznala da one djeluju putem bijele magije te ju nisam željela dalje rabiti. odgovorila mi je iznenađujuće tužno: „Pa što mislite, o čemu se ovdje radi?“ Skamenila sam se. Homeopat je znao da se radi o magiji, ali na tečaju osposobljivanja to nitko nije spomenuo!

Bez obzira na sve ovo, još uvijek nisam posve shvaćala pravu bit homeopatije – zašto se može primjenjivati čak i kroz okultne naprave? Još uvijek nisam bila sigurna u tom pogledu, pa sam počela izučavati. Prvu knjigu koje sam se domogla kupio je moj suprug – bilo je to pastoralno pismo Toskanske biskupske konferencije: Magija, vračanje i utjecaj Zloga (Jas, 2001.g.) "Conferenza Regionale dei Vescovi della Toscana, A proposito di magia e di demonologia, Nota pastorale, 1994". "Conferenza Regionale dei Vescovi della Toscana, A proposito di magia e di demonologia, Nota pastorale, 1994". U uvodu se navodi vrlo zanimljiva činjenica kako postoji vrsta oponašajuće magije u kojoj tvari uzrokuju sebi slične tvari. U tom sam se trenutku sjetila prvog homeopatskog načela – slično se liječi sličnim – te sam shvatila da se homeopatska načela temelje na magiji. Moja odluka o homeopatiji je sad bila jasna – nikakva homeopatija, čak ni francuska škola. Ovdje se radi o magiji, i to bijeloj magiji! Tu se ne radi o biljkama i mineralima. Postupno sam počela zamjećivati stvari koje na homeopatskim tečajevima nisam bila razumjela i počela sam shvaćati glavnu stvar...
 

Izlazak iz homeopatskog duha
 

Kako sam ranije spomenula, moja su djeca počela imati probleme. Najstarija kćer (kojoj je bilo 9 godina kad je počela rabiti homeopatske pripravke) imala je noćne more koje bi ju probudile i prestrašile. Pomišljala sam na različite razloge tomu, ali mi nije bilo na kraj pameti da bi se mogli nalaziti u uporabi homeopatskih lijekova. Najstrašniji trenutak bio je kad je u snu ugledala sotonu, koji je želio da mu u snu da svoj pristanak i zatim drugog zloduha koji joj je želio odrezati ruke i noge. Kćerka i ja smo izmolile molitvu oslobođenja od duha hoemopatije nakon čega joj se ovakvi snovi više nisu javljali, ali joj je strah pri pokušaju spavanja još dugo ostao.

Moja druga kćer nije mogla noću disati i stanje joj se je pogoršavalo. Nije bila prehlađena, nije joj curio nos i nije bila ni na što alergična. Njezino stanje je, međutim, bilo užasno – nije mogla disati. Neprestano je pokušavala ispuhati nos. Razljutila bi se, lupala nogama o krevet i probudila brata i sestre. Jedanput sam si rekla: „Pokušaj s molitvom!“ Kad je opet došla u takvo stanje, položila sam ruku na nju i molila molitvu oslobođenja od homeopatskog duha te je na moje veliko iznenađenje ona ubrzo zaspala. Idućih je noći spavala bez problema.

Moj sin, kojemu su tada bile tri godina, imao je užasne i neobjašnjive napade agresivnosti kad bih odbila dati mu slatkiše prije doručka ili ručka. Bacao bi predmete s polica i počeo izbacivati stvari iz ormara. Sve pedagoške metode bile su uzaludne. Jedanput sam si rekla: „Pokušaj s molitvom!“ Nakon molitve se je malo smirio i nešto pojeo. Još uvijek voli slatkiše, ali im se sada može oduprijeti, ako je potrebno. Ponekad se još uvijek razljuti, ali ipak posluša.

Molitvu oslobođenja nisam molila nad najmlađom kćerkom. Bilo joj je šest mjeseci kad sam prestala s primjenom homeopatskih lijekova. Davala sam joj prilično razrijeđene homeopatske pripravke, a glavne homeopatske lijekove joj uopće nisam bila dala.

Uslijedilo je pitanje: „Što sada ?“ Duhovne vježbe za nutarnje iscjeljenje su mi puno pomogle. Uspjela sam razumjeti stanje u kojem sam se bila nalazila. Intenzivno sam čitala Sveto Pismo i spalila sve svoje homeopatske knjige ojačana sljedećim biblijskim riječima: „A mnogi od onih koji su se bavili vračanjem donosili su knjige te ih spaljivali naočigled sviju.“ (Djela apostolska 19, 19). Nisam, međutim, znala što učiniti s homeopatskim napravama koje sam imala. Trebalo mi je sedam mjeseci da shvatim kako i njih trebam uništiti. Suprug i ja smo ih rastavili i zatim spalili. Moje srce se je ispunilo mirom…
 

Život utemeljitelja homeopatije
 

Nužno se je upoznati s osobom i temeljnim radom dr. Samuela Hahnemanna, utemeljitelja načela ove metode. Od smrti ovog proturječnog liječnika nitko nije unio značajnije izmjene u njegove metode liječenja 

Christian F. Samuel Hahnemann rodio se u Meissenu 1755.godine kao sin slikara na porculanu. Bio je izrazito darovit učenik i ubrzo mu se je pružila prilika učiti na prinčevskoj školi Sankt Afra. Osim francuskog jezika, svladao je još i engleski, grčki i latinski jezik i to tako dobro da se je kasnije uspijevao izdržavati kao prevoditelj s ovih jezika (budući da je bio siromašan student). S dvadeset godina otpočeo je studirati medicinu na leipziškom sveučilištu. Zatim je nastavio studirati dvije godine u Beču gdje je bio poznat liječnik von Quarin. Ondje se upoznato s barunom Samuelom von Brukenthalom, koji ga ja zaposlio kao kućnog liječnika i knjižničara. Von Brukenthal je bio mason (slobodni zidar) te je Hahnemanna je uveo u masonsku ložu u kojoj je iniciran u dobi od 22 godine.

Naučio je nešto o deizmu (nauk koji uči da Bog postoji i da je On pravi početak svijeta, ali tvrdi da Bog ne čini nikakve daljnje zahvate u razvitku svijeta tako da se svijet razvija samo prema vlastitim zakonitostima – nap. izd). Hahnemann je diplomirao s tezom u kojoj po prvi put spominje Antona Mesmera, utemeljitelja t.zv. životinjskog magnetizma, koji je tada bio vrlo poznat.

Nakon završetka studija, Hahnemann se je kao liječnik smjestio u Hettstedtu, kasnije Dessauu, gdje se je oženio Henriettom Kuchler, kćerkom tamošnjeg ljekarnika. Budući da nije bio uspješan u medicinskoj struci, sve se je više udaljavo od medicine. Njegova prevoditeljska djelatnost je, međutim, bila vrlo živa. Dok je prevodio dijelove Materia Medica, koju je napisao engleski znanstvenik Cullen, Hahnemann je kritizirao Cullenovo shvaćanje medicinskih učinaka kininove kore.

S homeopatijom se je upoznao preko vlastitih pokusa i od tada je neumorno istraživao kako bi utvrdio rezultate tog novog načina liječenja. Godine 1796. objavio je poznat članak „Nova načela za otkrivanje medicinske moći ljekovitih tvari“ u kojemu je po prvi put spomenuo homeopatsku postavku „similia similibus curentur“ (slično se liječi sličnim).

Odmah je nastupio spor sa stručnjacima skolastične medicine koji su snažno osporili ovakav način liječenja. Unatoč snažnom otporu, Hahnemann je uspio postići viši doktorat na leipziškom sveučilištu na kojemu je od 1811.g. predavao predmet homeopatije. Istodobno je radio i kao liječnik opće prakse te mu je, prema svjedočanstvu njegovih sljedbenika, ovim neobičnim načinom uspjelo izliječiti nekolicinu ljudi. U svojem djelu „Organon o liječenju“, kojeg je objavio 1810.g, opisao je podrijetlo i djelovanje njegove metode liječenje. Ista se rasprava još uvijek smatra temeljnim homeopatskim djelom.

U Leipzigu je Hahnemann ušao u spor s ljekarnicima jer je pacijentima svojevoljno propisivao homeopatske lijekove. Zabranjena mu je proizvodnja takvih pripravaka, zbog čega je otišao u Kothen gdje je mogao nastaviti s alternativnom medicinom pod zaštitom tamošnjeg kneza. Ondje je proveo mirno razdoblje života u kojemu se je posvetio razvitku homeopatije. Članci objavljeni u njemačkom kraljevskom listu u velikoj su mjeri širili homeopatiju, a izdavač ovog lista bio je Rat Becker, također mason.

Usprkos visokoj životnoj dobi, Hahnemann je usavršivao svoj način liječenja. Proširio je i drugu homeopatsku postavku na područje izvan granica mjerljivosti, drugim riječima uveo je načelo dinamizacije ili potentizacije. U to je doba preporučivao ljudima ne rabiti lijekove, nego „ih samo ponjušiti“. Kao 80-godišnji udovac, oženio se je mladom, 35-godišnjom francuskom slikaricom Melanie d'Herville i preselio se u Pariz. Ondje je osnovao odjel za homeopatsko izvankliničko liječenje. Umro je 2. srpnja 1843.g.
 

Organon o umijeću liječenja

Hahnemann je 1810.g. u Leipzigu objavio djelo pod nazivom „Organon o razložnom načinu liječenja“, koje je kasnije prevedeno pod nazivom „Organon o umijeću liječenja“. U tom je djelu iznio temelje filozofije i metodologije hoemopatskog liječenja. U predgovoru šestom ponovljenom izdanju kritizirao je alopatsku medicinu tadašnjeg vremena te je iznio novi način liječenja – hoemopatiju, t.j. metodu koju je sam razvio. Odredio ju je kao metodu liječenja koja se posve razlikuje od alopatskih metoda. Tvrdio je da bolesti nastaju zbog narušivanja duhovne snage koja obnavlja ljudsko tijelo. Primjenom ispravne homeopatije u tijelu se opet može uspostaviti duhovno-dinamička promjena i uravnovjesiti bolesnikovo stanje. Pacijentima je davao male homeopatske pripravke u malim dozama. Tvrdio je da se stara škola, t.j. klasična medicina, razlikuje od homeopatije kao dan i noć.

Hahnemann je kritizirao klasičnu alopatsku medicinu jer ona nastoji utvrditi uzroke bolesti i zatim ih  otkloniti. On je, međutim, tvrdio da većina bolesti ima duhovan uzrok, kojeg se ne može spoznati ljudskim osjetilima. Ustrajao je na tomu da uzroci bolesti nisu materijalne prirode. Čak je mislio kako su spoznaje liječnika anatoma, patologa i fiziologa plod čiste mašte. Ustrajno je tvrdio kako izvori bolesti nisu materijalne prirode. Nije vjerovao u prenošenje zaraze na ljudsko tijelo materijalnim putom, primjerice preko rane ili kože. Mislio je kako materijalističkom stajalište o bolesti nije točno i vjerovao je kako bolesti ljudskog tijela izaziva i održava isključivo snaga duhovne dinamike. Hahnemann se pozivao na mudrog i dobrog Stvoritelja, koji mu je dozvolio iznaći način liječenja – homeopatiju. Možda se zbog ovog vjerovanja Hahneman čini poput kršćanina, no pogledajmo kakvi se teološki izvori kriju iza toga?
Da je Hahnemann ispovijedao kršćanstvo, mogli bismo potražiti opravdanje njegovih duhovnih teorija u Božjoj Riječi, t.j. Svetom Pismu. Međutim, točno je upravo suprotno. Hahnemann je odbacio temelje Evanđelja, uključujući i Gospodina Isusa Krista. U pismu svojem učeniku Stapfu (Brief and Stapf, Kothen, 1830.) napisao je sljedeće: „Činjenicu da danas čitamo Konfucija smatram važnim znakom našeg vremena. Uskoro ću ga zagrliti u kraljevstvu sretnih duša. Zagrlit ću dobročinitelja čovječanstva koji nas je vodio ispravnim putem prema Božjoj mudrosti šest stoljeća prije … (ovdje navodi podrugljiv naziv za Gospodina Isusa Krista – op. prev.)“.

Hahnemann u svojim bolesnim tvrdnjama rabi podrugljiv naziv za Isusa iz Nazareta, Koji ga, prema njegovu mišljenju, nije vodio pravim putom do mudrosti, već se je želio prepirati s tvorcima mitova i grješnicima o zahtjevnom putu koji vodi prema Božjem kraljevstvu na zemlji. Ovaj čovjek boli, koji se obraća kradljivcu na križu, Hahnemannu je neprihvatljiv (!).

Očita je tragična i neosporna činjenica: Hahnemann je prikupio znanje iz nekakve prirodne religije koja je u to doba bila vrlo proširena. Od mladosti pa do smrti vjerno je podržavao deizam, kojeg smo ranije spomenuli. Njegov opsežan rad (članci i manuskripti) kao i njegovo pristupanje masonskoj loži već u ranoj dobi otkrivaju njegovu pravo duhovno stanje.

Kakvo je danas mišljenje o Organonu? Čak i danas, homeopatija se primjenjuje prema istim načelima kao u Hahnemannovo doba. Njezini sljedbenici misle da njegova stajališta još uvijek vrijede, ali gotovo svi izbjegavaju rabiti Hahnemannove metafizičke riječi i zaboravljaju na činjenicu da bez Hahnemannovih duhovnih zamisli učinak homeopatije nije razumljiv. Oni potiskuju izvorna objašnjenja utemeljena na duhovnosti i zamjenjuju ih novim „znanstvenim“ izrazima. Do sada, gotovo 200 godina kasnije, nije se pojavio niti jedan jedini dokaz koji bi bio rezultat istraživanja prirodne znanosti koji bi objasnio temeljne homeopatske postavke.
 

Klinička istraživanja i registracija homeopatskih lijekova

Niti jedno dobro osmišljeno kliničko ispitivanje nije uspjelo vjerodostojno dokazati učinkovitost homeopatskih lijekova. U uglednom medicinskom časopisu „Lancet“ (vol. 344-1994), homeopat dr. Reily, iznio je ispitivanje djelotvornosti homeopatskih lijekova u liječenju alergijskog katara. On tvrdi da su homeopatski lijekovi djelotvorniji od placeba (pripravka bez ljekovite tvari, nap. prev.). No, već iduće izdanje istog časopisa (vol. 345-1995) donosi članak koji tvrdi da istraživanje dr. Reilya sadrži značajne pogreške zbog kojih se dobiveni rezultati mogu posve pogrješno tumačiti.

Časopis „British Medical Journal“ (vol. 324) je 2002. g. objavio rezultate kliničkog istraživanja koje je proveo Lewith i suradnici pod nazivom „Uporaba ultramolekularnih potencija alergena u liječenju asmatičara alergičnih na grinje“. Iako su 242 asmatičara koji su pozitivno reagirali na grinje sudjelovala u ovom kliničkom ispitivanju, nije zamijećena razlika u reakciji skupine koja je rabila homeopatske lijekove i one koja je rabila placebo pripravak.

Časopis „British Journal of Clinical Pharmacology“ je 2003.g. objavio rezultate istraživanja kojeg su proveli Brien, Lewith i Bryant pod naslovom: „Ultramolekularna homeopatija nema nikakvih zamjetnih kliničkih učinaka“. Ovo se je istraživanje odnosilo na biljku Belladonnu u razrjeđenju od 30C (pripravak velebilja razrijeđen 1060 puta, nap. prev.). Istraživanjem se je pokušalo utvrditi razlikuje li se učinak kojeg ima pripravak od velebilja, koji je ultramolekularno razrijeđen 1060 puta, od učinka placeba. Rezultati nisu potvrdili nikakvu značajnu razliku između dvije skupine u ispitivanju (skupine koja je rabila razrjeđeni pripravak od velebilja i one koja nije, nap. prev.). Tijekom ispitivanja zamjećeno je 37 nepoželjnih učinaka, od kojih dva vrlo ozbiljna (snažna bol u uhu) koja se mogu dovesti u vezu s uporabom homeopatske biljke velebilja.

Željela bih istaknuti kako su gore navedena istraživanja objavljena u inozemnim časopisima koji nisu lako dostupni liječnicima u svednevnoj praksi. Osobno nisam naišla niti na jedno kliničko ispitivanje koje bi bilo objavljeno u slovačkim medicinskim časopisima. U Lullmannovoj Farmakologiji i toksikologiji (Grada 2002.) možemo pročitati sljedeće:

„Skupina stručnjaka Europske komisije odlučila je 1996.g. da homeopatske lijekove treba podvrgnuti istim uvjetima ispitivanja kao i lijekove znanstvene medicine te da njihovu djelotvornost i sigurnost treba dokazati pod istim uvjetima (u kontroliranim kliničkim ispitivanjima). Usprkos tomu, trenutan stav naših vlasti u svezi s ocjenom „uspješnosti“ metoda koje nemaju veću važnost (kojima pripada i homeopatija) jest da njihovu uspješnost prosuđuju samo ljudi koji tu metodu provode. Ova činjenica je protu-argument koji se suprotstavlja svakoj kritičkoj znanstvenoj metodi.“

Posljedica toga jest činjenica da homeopatskim pripravcima (koje se često naziva lijekovima) nedostaje ključna značajka svakog lijeka - djelotvornost. U zemljama Europske Unije homeopatski lijekovi se registriraju bez dokazane djelotvornosti. Suprotno tomu, u državama u kojima se tijekom registracijskog postupka zahtijeva dokazivanje djelotvornost lijeka (primjerice u Norveškoj), niti jedan jedini homeopatski lijek nije registriran. U Slovačkoj su homeopatski lijekovi registrirani u ispitivanju Istraživačkog instituta za lijekove od 1992. do 1993. godine, pa su dostupni u ljekarnama. Njihovu djelotvornost procjenio je homeopat...
 

Stajalište stručnih medicinskih tvrtki

Stalan medicinski odbor Europske Zajednice (skup medicinskih organizacija iz zemalja Europske Unije) smatra homeopatiju metodom čije postavke nisu znanstveno opravdane. U Belgiratu su 1992. godine izvršni direktori europskih farmakoloških tvrtki zauzeli negativan stav prema homeopatiji. Analizom homeopatskih postavki i kliničkih ispitivanja brojne su medicinske tvrtke odbile hoemopatiju kao nerazumnu i amatersku metodu. Slovačka homeopatska tvrtka ne pripada skupini strukovnih medicinskih tvrtki. Homeopatija se u Slovačkoj smije obavljati samo kao „iscjeliteljska aktivnost“.
 

Zaključak

Kad sam sudjelovala na tečajevima homeopatskog osposobljivanja, nije mi bila potrebna diploma medicinskog fakulteta. Homeopatija nije medicinsko područje te se stoga se o njoj ne raspravlja na sveučilištima. Homeopatski način liječenja nije samo jedna vrst terapije lege artis (prema medicinskim znanstvenim preporukama). Ukoliko liječnici zanemare terapiju koju propisuje znanstvena medicina, a propišu homeopatski lijek, za to ih se može tužiti sudu. Slovačka homeopatska tvrtka službeno prima u svoje redove liječnike i ljekarnike, ali samo zato da bi se uvrstila u medicinsku struku. Za sad joj to nije  uspjelo (zbog svoje neznanstvene metode).

Napisala sam ovo svjedočanstvo jer sam željela istaknuti duhovno-okultnu bit homeopatije. Brojni liječnici ni ne slute kakva je istinska priroda homeopatije. Na tečajevima osposobljivanja predavači rabe brojne pseudoznanstvene izraze poput „vitalne energije“, „informacije“ i dr. Liječnici koji temeljito izučavaju homeopatiju te počnu primjenjivati EAV metodu, kinesku medicinu i slično mogu se uplesti u okultnu mrežu. Postupno se počne mijenjati njihovo mišljenje, a iz svega toga nije baš lako izići...

dr. Emilia Vlckova

Temeljne pogrješke homeopatije1

Da bi se razumjelo zašto je homeopatija pogrješna metoda postavljanja dijagnoze i liječenja, nužno je promotriti njezin nastanak. Homeopatiju je razvio Samuel Hahnemann (1755.-1843.), koji je 1810.g. objavio djelo pod nazivom Organon o razumnom umijeću liječenja2, koje se smatra „Biblijom“ klasične homeopatije3. Suvremena izdanja toga djela često se mogu naći pod nazivom Medicinski organon.

Hahnemann je bio liječnik koji je mudro odbio primjenjivati grube postupke koji su bili sastavni dio tadašnje medicine, ali je zbog toga bio ostao bez posla. Kako bi uzdržavao obitelj, pribjegao je prevođenju knjiga na njemački jezik i obavljanju drugih poslova. No, medicina ga je i dalje zanimala, pa je činio pokuse s lijekovima i provodio druga istraživanja.

Jednoga je dana prevodio knjigu u kojoj su bili opisani učinci koje kinin ili peruanska kora ima na malariju. Iz radoznalosti je sam uzeo ovu tvar i otkrio kako izaziva simptome slične malariji: opću slabost, groznicu, vrućicu itd. Hahnemannu je sinula nova zamisao: tvar koja u zdravih osoba izaziva određene simptome ima sposobnost izliječiti te simptome u bolesnih osoba. Tu je mogućnost nastavio provjeravati na sebi, svojoj obitelji i prijateljima s drugim tvarima. Vjerujući kako rezultati koje je dobivao potvrđuju njegovu teoriju, postavio je glavno homeopatsko načelo: „slično se liječi sličnim“. Drugim riječima, svaka tvar koja izaziva određene simptome u zdrave osobe, izliječit će bolesnu osobu koja pokazuje slične takve simptome.

Riječ „homeopatija“ dolazi od dviju grčkih riječi koje odražavaju ovu temeljnu postavku: Homoios, koja znači sličan i pathos, koja znači bol ili trpljenje. Homeopatski lijek je, dakle, ona tvar koja u zdrave osoba izaziva bol ili tegobu sličnu onoj od koje pati bolesna osoba. Prema Hahnemannovim vlastitim riječima: Promatranjem, razmišljanjem i iskustvom otkrio sam da se, suprotno staroj alopatskoj metodi, pravi, istinski i najbolji način liječenja može izraziti ovom postavkom: Za blago, brzo, pouzdano i trajno izlječenje svake bolesti, odaberite onaj lijek koji može izazivati stanje slično onomu od kojega se želi izliječiti! Do toga trenutka nitko nije naučavao ovakav, homeopatski, način liječenja niti ga je proveo u praksi.4

Hahnemann je nastavio provoditi pokuse na drugim ljudima ispitujući i bilježeći njihove „reakcije“ na veliki broj različitih tvari, što je nazivao homeopatskim „dokazima“. Kada bi pojedina osoba uzela neku tvar, sve što bi se s njome u nekoliko idućih dana ili tjedana događalo (na tijelu i u psihi) pažljivo se promatralo i bilježilo kao navodni „učinak“ te tvari. Hahnemann je također pretraživao tadašnju literaturu kako bi vidio je li itko drugi zamijetio slična djelovanja tih tvari.

Tijekom vremena Hahnemann i njegovi sljedbenici su proizveli bezbroj „dokaza“ propisujući minerale, biljne pripravke i druge tvari zdravim osobama, uključujući i same sebe, te bilježeći navodne „učinke“ tih tvari. Svaka je tvar, očekivano, izazivala velik broj simptoma; prema Hahnemannovu istraživanju najmanji broj različitih učinaka koje je pojedina tvar izazvala bio je 97, a najveći čak iznad 1400! Sa svakim novim izdanjem knjige Materia Medica Pura, rastao je i broj simptoma koji su se pripisivali pojedinoj tvari. Jedan Hahnemannov životopisac je zamijetio sljedeće:

„Broj medicinskih reakcija koje je zamjećivao i bilježio bio je svakoga dana sve veći. Dok je prvo izdanje knjige „Materia Medica Pura“ sadržavalo podatke o 650 dokazanih reakcija na biljku velebilje, ovaj se je broj u drugom izdanju popeo na 1422. Na isti su način brojke za nux vomica-u (otrovni orah, nap. prev.) narasle s 961 na 1267, a za biljku pulsatilla (poljska anemona, nap. prev.) s 1073 na 1163. Ova metoda homeopatske prakse ostaje jedinstvena spiritistična pojava. Daleko nadilazi granice onoga što se može razumom spoznati i zahtijeva gotovo istočnjačku sposobnost shvaćanja i usredotočenja.5
S vremenom su ovi podatci objedinjeni u homeopatski priručnik Materia Medica (latinski naziv za „medicinske teme“), koji pojedine tvari ili „lijekove“ navodi s detaljnim popisom fizičkih i psihičkih simptoma koje one, navodno, izazivaju i kojih će, navodno, bolesnika izliječiti.

No, Hahnemannovo „otkriće“ homeopatije je pogrješno od samoga početka iz najmanje osam glavnih razloga.
 

Pogrješno tumačenje

Ponajprije, čini se kako je Hahnemann pogrješno protumačio simptome koji su se u njega pojavili nakon uporabe kinina. Mislio je kako se radi o simptomima malarije, ali to nije bilo točno. „Hahnemann je kinin rabio i ranije u životu, pa je prilično vjerojatno da je njegov pokus izazvao u njega alergijsku reakciju, za koju su tipični simptomi kakve on opisuje. On ih je, međutim, protumačio kao simptome malarije."6

Stoga ne iznenađuje činjenica da su ove simptome opazili samo Hahnemann i nekolicina drugih homeopata. Drugi istraživači, koji nisu homeopati, a koji su također ispitivali sposobnost kinina da izazove navedene simptome nikada nisu uspjeli dobiti simptome o kojima je Hahnemann govorio. Drugim riječima, u pokusima drugih istraživača zdravi ljudi nikada nisu pokazivali simptome za koje je Hahnemann tvrdio da će se pojaviti.
 

Nedostatak neovisne provjere

[Osim toga što su simptomi pogrješno protumačeni, nap.prev.] istraživačima koji nisu homeopati nikada nije pošlo za rukom dobiti iste rezultate pokusa za koje su Hahnemann i drugi homeopati tvrdili da su ih dobili i koje su zabilježili u Materia Medica-i. Štoviše, čini se kako samo homeopati uspijevaju izazvati simptome navedene u Materia Medica-i. Primjerice, još davne 1842. g., dakle pred 150 godina, pokušalo se utvrditi vjerodostojnost homeopatskih „dokaza“, u čemu se nije uspjelo jer nisu uspjeli izazvati simptome koje im pripisuje homeopatija. Poznati liječnik dr. Oliver Wendell Holmes, koji je 35 godina radio kao ugledan profesor anatomije na Harvardskom medicinskom fakultetu, održao je 1842.g. niz važnih predavanja pod nazivom „Homeopatija i njezinih stotinu zabluda'' i pritom izjavio:

Postoje brojni pojedinci, koji su već dugo vremena dobro poznati znanstvenoj javnosti, a koji su pokušali provesti ove pokuse na zdravim ljudima i koji glasno niječu pojavu bilo kakvih učinaka koje bi imalo odgovarale Hahnemannovim tvrdnjama. Ugledni liječnik [Andral] je profesor medicine na Pariškom fakultetu te jedan od najpoznatijih i najcjenjenijih stručnjaka o praktičnim i teorijskim medicinskim temama koje se u okviru te struke mogu pojaviti u bilo kojoj zemlji… Na određenom broju zdravih ljudi proveo je pokuse o učincima kinina [peruanske kore], akonita, sumpora, arnike i drugih pripravaka koje se smatralo vrlo djelotvornima. Nakon pokusa koji su trajali godinu dana, javno je izjavio Medicinskoj akademiji da se nikada ni u najmanjoj mjeri nisu pojavili simptomi kakvi su im se pripisivali...

Visoko cijenjeni pariški liječnik i poznati medicinski autor M. Double, imao je prigodu još 1801.g., dakle prije nego li je bio čuo za homeopatiju, provesti pokuse s kininom, t.j. peruanskom korom. S nekolicinom drugih ljudi uzimao ga je u svim dozama tijekom 4 mjeseca, a vrućica, za koju je Hahnemann tvrdio da se javlja, nije se nikada pojavila.

M. Bonnet, predsjednik Kraljevskog medicinskog društva u Bordeaux-u, imao je prigodu promatrati brojne vojnike tijekom Rata za poluotok, koji su rabili kinin kao tvar za sprječavanje različitih bolesti, ali nikada nije vidio da ta tvar izaziva navodne grčeve.

Da postoji bilo kakva primjedba glede ovoga, pozvao bih se na rezultate kratkotrajnih pokusa s brojnim homeopatskim tvarima koje je M. Louis Fleury davao zdravim ljudima sa svim oprezom glede sadržaja i načina ishrane, a u kojima nije zabilježena ni najmanja navodna posljedica."7
 

Nedostatak dovoljnog broja kontrolnih skupina

Treća velika pogrješka nalazi se u samoj Hahnemannovoj metodi. Naime, pogrješno je pretpostavio da su kontrole u njegovim pokusima  jamčile da određena tvar zaista ima navedeni učinak. Kontrole su, međutim, bile nedjelotvorne, zbog čega se nije dokazalo ništa. Sve što su Hahnemann i raniji homeopati zamijetili bila je uobičajena raznovrsnost „simptoma“ koje svaki čovjek osjeti u razdoblju od više dana ili tjedana, a koje se pogrješno pripisalo samoj tvari.

Zapravo, temeljna pogrješka u djelu Materia Medica jest ta da se simptome na tijelu i u psihi koje bi ljudi iskusili i bez uporabe tvari koju se ispitivalo, pripisivalo toj tvari. Prisjetimo se da su se tvari često davale ispitanicima u izrazito malenim količinama ili ih u pripravcima čak uopće nije ni bilo – prema tomu, kako su one mogle imati bilo kakav učinak na ispitanika? Osim toga, ovi su se postupci provodili danima i tjednima, a ispitanicima se govorilo neka očekuju simptome:

„Čini se kako je Hahenamnn na neki način previdio činjenicu da ljudi redovito osjećaju „simptome“, t.j. neuobičajene fizičke i emocionalne osjete, bez obzira rabe li lijekove ili neke druge aktivne tvari ili ne – posebice ako ih se unaprijed upozori da tableta koju im se dalo može, štoviše vjerojatno i hoće, izazvati simptome te da će ti simptomi biti blagi i da do njihove pojave može proći i nekoliko dana ili tjedana. Tako pripravljeni sugestijom, Hahnemannovi su ispitanici bili skloni pripisati jutarnju bol u križima tvari koju su rabili, a ne, kao prije, lošem položaju tijela pri spavanju...8

Pogledajmo „simptome“ za koje Hahnemann u svojoj Materia Medica Pura-i (1846., vol. 2, str. 7-20) navodi da ih izaziva kamilica: „Vrtoglavica... tupa... izražena bol u glavi... snažna želja za kavom... nelagoda i trnci u području gornjih zubi... izrazita odbojnost prema vjetru... žareća bol u ruci... razdražljivost, uznemirujući snovi... toplina i crvenilo desnog obraza...“9

Hahnemann je, štoviše, nanizao „simptome“ kamilice na nekih 13 stranica. Moze li, uistinu, biti točno da kamilica u zdravih ljudi izaziva toliko velik broj simptoma za kojega je potrebno čak 13 stranica? Ili, pak, da liječi tolik broj simptoma u bolesnika?

Kao što je povjesničar medicine Harris L. Coulter izjavio: „Alopatski liječnik zauzima suprotno stajalište smatrajući mjerenje fizioloških i patoloških vrijednosti pouzdanijim vodičem u liječenju upravo zato jer su ovi pokazatelji „objektivni“, dok su „subjektivni“ [homeopatski] simptomi previše površni i nepostojani da bi bili pouzdani.“10
 

Bilješke:

1. Informacija preuzeta iz John Ankerberg, John Weldon, Can You Trust Your Doctor (Brentwood, TN: Wolgemuth & Hyatt, 1991.) str. 270-283, 315-319).

2. Samuel Hahnemann, Organon of Medicine, 6. ponovljeno izdanje (New Dehli, India: B. Jain Publishers, 1978.).

3. Hahnemann je objavio svoj prvi rad o homeopatiji 1805.g., iako je još 1796.g. bio objavio svoj prvi članak u kojem je iznio slično mišljenje (Oliver Wendell Holmes, „Homeopatija,” u Douglas Stalker, Clark Glymour, izd., Examining Holistic Medicine (Buffalo, NY: Prometheus Books, 1985.), str. 221.

4. Hahnemann, Organon, str. 80.

5. Martin Gumpert, Hahnemann: The Adventurous Career of a Medical Rebel (New York, NY: L. B. Fisher, 1945.), str. 166.

6. Samuel Pfeifer, M.D., Healing at Any Price? (Milton Keynes, England: Word Limited, 1988.), str. 65.

7. Holmes, “Homeopatija,” str. 230.

8. James C. Whorton, „The First Holistic Revolution: Alternative Medicine in the Nineteenth Century in Stalker and Glymour, izdavači, Examining Holistic Medicine,str. 31-32.

9. Douglas Stalker, Clark Glymour, izd., Examining Holistic Medicine (Buffalo, NY: Prometheus Books, 1985.), str. 32; cf. David S. Sobel, ur., Ways of Health: Wholistic Approaches to Ancient and Contemporary Medicine (New York, NY: Harcourt Brace Jovanovich, 1979.), str. 295-297.

10. Sobel, ur., Ways of Health, str. 297.